Valentina Šintic

	Dječje oči Negdje daleko rastu djeca s tugom u očima, Negdje daleko, a možda i kraj tebe i nitko ih ne gleda Negdje daleko nemirni snovi, nevine dječje suze i boli, Negdje daleko, a možda i kraj nas! Negdje daleko rastu djeca sama i nesretna, Negdje daleko, a možda i kraj tebe i nitko ih ne gleda Negdje daleko osmijeha nema, u pogledu dječjem krije se sjena, Negdje daleko, a možda i kraj nas! Dječje oči ne smiju znati što je tuga i jad, Radost i ljubav treba ima dati da ih ugrije sad. Pružimo ruke, mi djeca svijeta, neka čuju naš glas Jer mi smo svjetlo, sreća i nada, zato čuvajte nas! Negdje daleko rastu djeca sama i nesretna, Negdje daleko, a možda i kraj tebe i nitko ih ne gleda Negdje daleko osmijeha nema, u pogledu dječjem krije se sjena, Negdje daleko, a možda i kraj nas! Dječje oči ne smiju znati što je tuga i jad, Radost i ljubav treba ima dati da ih ugrije sad. Pružimo ruke, mi djeca svijeta, neka čuju naš glas Jer mi smo svjetlo, sreća i nada, zato čuvajte nas! Jer mi smo svjetlo, sreca i nada, zato čuvajte nas!
Valentina Šintić
Solistica je Dječjeg zbora Zagrebačka zvona već 3 godine. Rođena je 30. 3. 1993. u Zagrebu, živi u Stenjevcu i ide u peti razred. Živi s roditeljima i dvije mlađe sestre. Već kao mala voljela je pjevati i recitirati. Pjevala je 4 godine u Trešnjevačkim mališanima, a od 2. razreda pjeva u zboru Zagrebačka zvona voditeljice Irene Trbušić. Odlična je učenica, vesela, raspjevana i zaigrana, i dobar prijatelj. U njenim očima nema tuge, a pjesmom poručuje da dječje oči ne smiju znati što je tuga.
Natrag