19. srpnja 1992., Petrova bolnica, Zagreb.Tog se dana oko 9 sati ujutro moj glas prvi put čuo na ovome svijetu. Prodorni plač koji se tada prolomio Petrovom bolnicom i koji je probudio poneke uspavane ljude iz susjedstva, pripadao je meni. Zovem se Tena Jurišić. Ime sam dobila, ne po pripovjetci poznatog hrvatskog književnika Josipa Kozarca, nego po... pjesmi. Dakle, bila sam vrlo glasna i "raspjevana" beba. Kako sam rasla, uz glazbu me jako zanimala i književnost. Čitati sam naučila sa nepune četiri godine, a sa pet godina molila sam mamu da mladim sekama, Lari i Dori, ja čitam priče prije spavanja. Bila sam jako ponosna na sebe, a knjige mi ni do dan-danas nisu dosadile.Odlična sam učenica 7.c razreda OŠ "Žuti brijeg", učim engleski u Školi za strane jezike i treniram rukomet u ŽRK "Hrvatski Dragovoljac" kao (ljevoruko) desno krilo.Moji roditelji, mama Karmen i tata Predrag, uvijek su mi bili velika podrška u svemu što sam željela ostvariti. Tako je bilo i sa pjevanjem. Sa svojim sestrama i bratićima, blizancima Kristianom i Lucianom, često sam se prijavljivala na karaoke za djecu (pod umjetničkim imenom "Telakido")--- i to vrlo uspješno. Tako smo jednog dana saznali da u Dubravi postoji zbor "Čarobna frula". Odlučila sam se upisati da vidim da li će mi se svidjeti. Nakon audicije, na kojoj sam gotovo zanijemila od treme, postala sam (ljevoruki) mezzosopran... i ostala.